Iz prve ruke Prikaz romana „Sluz i žuč“

Prikaz romana „Sluz i žuč“

Iz prve ruke

Autor: Mina Kebin, književni urednik

Izvor: Nedeljnik

„Depresija je ta, a ne ludilo, koja nas poražava, demoralizacija nas užasava, a ne bezumlje, razbijanje iluzija u umu, a ne njegovo pomućenje, jeste ono što ugrožava našu kulturu nade.“ Iz odsudnog trenutka u kojem umetnik ima potrebu da rekapitulira i svoje delo i svoj život nastaju ili nova umetnost ili kreativno umiranje. Nakon „Biblije“ objavljene 2019. godine Nenad Racković se zadesio na golgoti samosučeljenja i vaskrsnuo sebe romanom „Sluz i žuč“. Smeštajući svog antijunaka, svoj alter ego Džonija, u okvir žanrovskog, horor romana, dao je sebi novi prostor i mogućnosti da na veoma jasan i direktan način progovori o onome što ga je kao umetnika proganjalo ali i oblikovalo. Sučeljavanje sa činjenicom da je izgubio majku, a potom zamalo i sopstveni život, nateraće Džonija da sagleda stvarnost iz novog ugla. A ta nova perspektiva otkriće mu da je postao mrtav čovek koji živi u mrtvom gradu.

Furiozni ritam prve trećine romana nosi nas, baca i razbija o stranice kaveza koji je košmarni svet demona iz Džonijeve prošlosti, njegovih strahova, zabluda, neispunjenih nada, nagoveštenih slutnji. Džoni se preobražava u strip heroja iz pakla koji traga za sopstvenim razumom. U trenutku kada počinje da uviđa pravila preobražaja, ritam knjige se menja. Iz mahnitosti koja prezasićuje svako čulo prelazi se u pomalo rezigniranu, ali bolno tačnu analizu života koji je prošao tačku svog zenita, vremena koje je nepovratno minulo. Džonijeva razmišljanja su u oštrom kontrapunktu sa gradom koji proždire sopstveni leš, hrani se ohološću, glupošću, površnošću, slepilom, otuđenošću. Smrad ogromnog leša ulazi u svaku kuću, kao izmet navire u naše sobe, u našu intimu.

Džoniju jedino preostaje da pronađe svoju subzistenciju. Život je sebičan, ne želi da ustukne pred stravom makar se hvatao za slamku bilo kakvog surogata smisla. Makar po cenu da besmisao proglasi novom konstruktivnom realnošću. Jer kao u svakom dobrom horor romanu, i u ovom bi priča bila manje jeziva da je manje stvarna.

Pisan Rackovićevom žuči iz dubine utrobe, ovaj tekst je brutalan, lepljiv, frenetičan i nije za čitaoce slabog stomaka. Konciznim i preciznim rečenicama koje sažimaju doživljaj sveta u kapi znoja i krvi Racković stvara sopstvenu književnu formu – kognitivnu stravu – u koju zapada i čitalac, zaražen nepodnošljivom lakoćom neživljenja.

Tempo pripovedanja, slike koje se kao kadrovi strpa smenjuju pred nama uvukli su u artističku zaveru još jednog umetnika – maestralnog ilustratora, strip crtača i likovnog imaginatora Aleksu Gajića. Njegove ilustracije dale su dodatni sloj razumevanju Rackovićevog teksta, interpretaciju s one strane razuma, otelotvorenje nevidljivim silama koje gospodare Džonijevim svetom.

Žestina emocija, nepogrešiva ekonomičnost jezika, suštinska neustrašivost s kojom pisac gleda sebi u oči ne sreću se često u savremenoj književnosti, ni kod nas ni u svetu. „Sluz i žuč“ su retka prilika da se sretnete s takvom prozom. Bila bi velika greška da je propustite.