O zajedničkom imenitelju priča u novoj knjizi „Dum-dum“ Intervju – Pavle Zelić

Intervju – Pavle Zelić

O zajedničkom imenitelju priča u novoj knjizi „Dum-dum“

Autor: M. Mirković

Izvor: novosti.rs

Foto: Laguna

Reč je o novoj kolekciji „starih“ priča, u kojoj autor rekapitulira najbolje što je ikad stvorio u kratkoj formi – od minijature do novele.

„Treća moja knjiga posle zbirke ʼPoslednja velika avanturaʼ i romana ʼPeščana hronikaʼ ima poseban značaj jer je posvećena mojim roditeljima Obradu i Biserki koji su me pravilno usmeravali i podržavali, u životu i pisanju“, kaže ovaj pisac, scenarista i zdravstveni stručnjak, koji svoje priče nabija sadržajem i podtekstom, te ostavljaju osećaj kao da ste pročitali mikroroman.

Skoro sve zastupljene priče su već objavljivane, pobeđivale su na konkursima, bivale adaptirane u stripove, pa čak i filmove čije snimanje se uskoro očekuje. Svaka je sada temeljno brušena do perfekcije, neke starije su dobile na čisto zanatskom kvalitetu, dok su novije, naročito one inspirisane pandemijom pokazale šta sve ume kao pripovedač, ali i tumač sveta koji nas okružuje, pa i futurista.

„Ove priče jesu pre svega poziv na putovanje, jer se mnoge dešavaju na egzotičnim destinacijama, a neretko odlaze u skrivene misterije prošlosti ili predviđaju moguće verzije bliske budućnosti“, navodi Pavle.

„Zajednički imenitelj im je koncept borbe – nadljudskih napora protagonista, tih grešnih heroja iz nehata, koji, suočeni za nesavladivim usudom ipak biju odsudnu bitku za spas svojih bližnjih, neretko i celog sveta, a pre svega – za spas sopstvene duše.“

Zelić elemente žanra slobodno i smelo koristi da istakne određene pojave i skrivene pretnje u društvu, ali i da pojača uzbudljivost i dinamiku zapleta, uvek se vraćajući na osnovu koja mora polaziti od istine:

„Odličan primer za to je noseća priča Dum-dum o ličnoj traumi iz detinjstva kada sam ležao na intenzivnoj nezi bolnice u Tiršovoj i halucinirajući od anestezije zamišljao demonske senke kako pokušavaju da ukradu dušu komatoznog dečaka pogođenog dum-dum metkom u ratu u BiH. Sa druge strane, moja najpoznatija priča Sami u kojoj u Beogradskom zoo-vrtu postoji još samo jedna usamljena prava životinja – šimpanza Sami, potomak istoimenog junaka koji je odatle bežao kad sam bio klinac – okružen robotskim replikama drugog zverinja – jeste čist SF. Upravo sa njom mi se desilo nešto što svaki SF pisac sanja – da predvidi budućnost. Ja sam je napisao pre deset i kusur godina, a nedavno saznajem da se u akva-parkovima u Kini pravi delfini zamenjuju robotima!“

Zbirku zaokružuju pandemijske priče – Pandemonija i Veliki Vakcinator, odgovor autora na iščašenje sveta kakvog poznajemo – ponovo spekulativna predviđanja kuda nas lutanja u potrazi za smislom mogu odvesti – kao pojedince i čovečanstvo.

Fulbrajt stipendija

Rasplet pandemije može biti sunovrat – ili pak evolucija, sazrevanje kakvo i lično očekujem da će se meni desiti na prestižnoj Fulbrajt stipendiji koja me vodi na godinu dana u SAD – otkriva pisac, po profesiji farmaceut, čest gost na TV ovih dana kao predstavnik Agencije za lekove.

„Tamo ću kao jedan od značajnih zdravstvenih stručnjaka u zemlji dalje učiti kako da trajno zaustavimo ovu i sprečimo buduće pandemije, ali bez sumnje i naći dodatnu inspiraciju za buduća dela – uvek o nadi u pobedu... i ljubavi koja iskupljuje.“