Drugačiji pristup plaćeniku mafije Prikaz romana „Ubica“

Prikaz romana „Ubica“

Drugačiji pristup plaćeniku mafije

Autor: Domagoj Petrović

Izvor: Laguna

Glavni junak knjige jednostavnog naslova, koju potpisuje hroničar Korijere dela sere Andrea Gali (1974), bio je pre hapšenja najtraženiji plaćeni ubica u Evropi. I inače, zbivanja vezana za protagonistu štiva Julijana Sinanaja svakako neće razočarati ljubitelje žanra kriminalističke proze. Već su vrlo uzbudljivi trenuci njegove duge i hladnokrvne obuke od gruzijske mafije u Solunu, koja je u ovom tada trinaestogodišnjem sitnom albanskom lopovu prepoznala talenat za ono po čemu će i postati čuven, tačnije zloglasan. U dotičnim momentima štivo je intenzivno kao da čitamo o vežbama vojnika specijalnih snaga. Obučavanje je opisano podrobno i, za nespecijalizovanu publiku, pomalo neočekivano, jer zahvata upućivanje u znanja iz hemije i medicine i – manje nepredvidljivo – umetnosti ratovanja. Naravno da ništa manje po saspensu ne zaostaju ni slike Sinanajevih egzekucija. Međutim, to je jedan od aspekata u kojima Gali nudi mnogo više od klasičnih pisaca romana i nonfikšn biografija o kriminalcima. Elem, glavni junak na trenutke manje podseća na ljudsko biće nego na dobro podmazanu mašinu koja nema ličan odnos prema žrtvama i naručiocima, ali ima prema svom poslu. Na momente se stiče utisak da u svetu punom nereda on ubistvima zavodi svoj red, gotovo fanatično, a potonjom osobinom već više ne podseća na robota.

Zašto je onda Sinanaj postao takav čovek? Gali diskretno implicira nekoliko uzroka: život u siromašnom i totalitarnom društvu Envera Hodže i u haotičnoj, opasnoj i konzervativnoj Albaniji uopšte, krajnje rizični dugi skroviti beg sa ocem preko šuma u Grčku, dok kod kuće u Elbasanu ostavljaju Julijanovu sestru i majku, koja će mu uvek nedostajati. Drugim rečima, već kao trinaestogodišnjak, Sinanaj dobro zna šta je surovost života ali i šta je emocionalni gubitak. Takav budući, efikasni i nemilosrdni plaćeni ubica, slojevito je izvajan, te na trenutke podseća na svojevrsnu osećajnu mašinu s kojom se čitalac na trenutke može poistovetiti. S obzirom na profil glavnog junaka, ovo Galiju svakako nije bilo lako da postigne, niti bi to bilo ma kom drugom piscu. Tim pre što je njegov stil hladan i lišen suvišnog rasuđivanja, gotovo nalik biću glavnog junaka. Ali to je svakako prikladno: afektivna podudarnost naratora i protagoniste čini tekst uverljivijim. Možda se može čak reći da kao da je emocionalni profil glavnog junaka uticao na autora makar kako bi mogao da se lakše poistoveti s njim, bez čega nema dobrog štiva, jer se ne može pisati valjano o nekom kog mrzite, kakav god on bio.

Andrea Gali je započeo knjigu iz žurnalističkog fokusa: početna poglavlja deluju kao duga ali agilna i dinamična reportaža pisana biranijim novinskim stilom. Međutim, prikaz Julijanovog rodnog Elbasana i raznih lica Albanije je toliko podroban i efektan da se ne može prenebregnuti ni sociološki – pa ni istorijski – sloj štiva, koji je mnogo zastupljeniji nego u knjigama sličnih žanrova. Sami opisi razvoja glavnog junaka su plastični do mere u kojoj čitaocu od jednog trenutka više nije ni važno da li je pred njim nonfikšn ili možda ipak savremeni originalan roman, i koji je zapravo njegov žanr.