Neka vrsta uzbudljivog romana Prikaz knjige „Biti Elvis“ Reja Konolija

Prikaz knjige „Biti Elvis“ Reja Konolija

Neka vrsta uzbudljivog romana

Autor: Domagoj Petrović

Samo je prividno paradoksalno to što knjiga o Elvisu Presliju počinje intervjuom iz 1969. autora, rok-novinara i kritičara te budućeg pisca i scenariste Reja Konolija sa Bobom Dilanom, iako je autor iste godine intervjuisao i glavnog junaka. Naime, razgovor sa Dilanom bio je usiljen dok se Konoli i on nisu dodirnuli Elvisovog nastupa u Las Vegasu kom je žurnalista prisustvovao. Iako je autor trebalo da intevjuiše, uskoro se usled niza sagovornikovih pitanja o Preslijevom koncertu, više osetio kao intervjuisani. Nešto slično će se Konoliju dogoditi nekoliko dana kasnije, u razgovoru sa Džonom Lenonom (o kojem će napisati knjigu „Biti Džon Lenon“). Poenta je u tome da je Elvis inspirisao i one, najveće, i da su rokeri entuzijastična deca čak i kad postignu svetski uspeh. U potonjem zaključku počiva i jezgro knjige „Biti Elvis“.

Konoli se ipak manje bavi Preslijevim glasom i hitovima – iako na četiri stranice izlistava njegove najbolje snimke – nego, prilično infantilnom, strukturom njegove ličnosti (on ga naziva „čovek-dečak“). I oprečnostima njegove naravi i životnih okolnosti: Elvis je rođen u siromaštvu da bi se kao svetski uspešan nepredvidljivo razbacivao krupnim sumama novca, finansijski je bio više nego samostalan, a podložan majčinim savetima; postao je i vernik pun grehova (uživanje droga, alkohola i promiskuiteta), okružen gomilom uspešnih saradnika i poznanika, a neizlečivo usamljen. Psihoanalitičar bi se oduševio prilikom da analizira takvog čoveka, dok Konoli uspeva da ga demistifikuje (i demitifikuje) na jednostavan način: hronološkim prepričavanjem njegovog života pri čemu ostavlja tumačenje čitaocima. A pošto je on bio bogat događajima koje je autor podrobno izučio, tako koncipirano štivo od jednog trenutka manje liči na biografiju nego na uzbudljiv roman pun verodostojnosti. Logično je što se takva knjiga okončava romanesknim metodom završavanja štiva poglavlje koje sumira sudbine ostalih bitnih likova koji se pominju u delu („Šta se posle Elvisove smrti dogodilo sa…“).

S obzirom na pristup i na sadržaj teme, neizbežno je da se štivo makar pobočno dotakne i pitanja siromaštva, klasnih aspiracija, ćudi sloja bogatih, uticaja vojske i zatvora… tako da poprima i sociološki šmek. Što se ostalog tiče, knjiga nije samo uzbudljiva i puna verodostojnosti nego i potresna, jer Konoli saoseća sa svojim junakom počev od rane borbe između njegove naravi i javne slike o njemu do pevačevih završnih i ujedno najtužnijih faza, označenih Preslijevim rečenicama koje su poslužile i kao naslovi poglavlja ( „Veoma je teško živeti sa sopstvenom slikom u javnosti“, „Radije ću biti onesvešćen nego nesrećan“, „Ja sam autodestruktivan, znam“, „Mene lako ponesu osećanja“, „Ne znam više s kim da razgovaram“ i, ključno: „Jednostavno sam se umorio od toga da budem Elvis Presli“). Saosećanje je utoliko veće što su i najbliži ljudi glavnog junaka, uključujući menadžera i porodicu, doprinosili njegovim kriznim trenucima i nepovoljnoj slici o njemu. Kada se knjiga zaklopi, izrazito talentovana i lepa osoba koja je postala univerzalna ikona i od koje bi se, samim tim, očekivala izvesna nedodirljivost, deluje nam bezmalo kao običan čovek kog je mnoštvo problema prerano sahranilo. U celini uzev, sve i da postoji neko kog život Elvisa Preslija i njegova karijera ni najmanje ne dotiču, njegov odnos prema kralju rokenrola bi se posle čitanja ovog dela radikalno promenio.