Buduća lektira Intervju sa autorom romana „Mali dimničar“

Intervju sa autorom romana „Mali dimničar“

Buduća lektira

Izvor: Laguna

Pisac i novinar R. M. Marko nedavno se predstavio publici svojim romanom namenjenim mlađim tinejdžerima (a bogme i svima ostalima) – „Mali dimničar“. Tim povodom danas razgovaramo s njim.

Zašto baš dimničar i zašto baš u Pragu?

Ovo je priča o jednom zanimanju koje izumire – o dimničarima. Oni su nekada davno bili mnogo mlađi, dok dečji rad još nije bio zabranjen. Za priču o dimničarima potrebni su lepi krovovi, a nema lepših krovova na svetu od praških. Ako mi ne verujete, proverite.

Da se vratimo na vas. Zašto pišete pod pseudonimom?

Da me ne bi bio blam kad u knjižari kupujem svoje knjige. Znate, plaćam karticom, pa bi bilo lako uočiti isto ime na kartici i na koricama svako malo. Kad god je nekom od mojih prijatelja rođendan ili rođendan deteta, eto ti mene u knjižari.

Pišete za mlade?

Pišem, ali odrasli ne prestaju da je pozajmljuju. Neki to rade čak i noću dok deca spavaju. Naprosto je neverovatno koliko su uporni.

U vašem romanu svi junaci sazrevaju naprečac, a do kraja priče postaju pravi ljudi.

To je priča o momčiću Viktoru i njegovim naporima da pronađe devojku svog života Rahelu, koju su oteli trgovci ljudima. Pre toga se igrom slučaja kači s jednim tajnim društvom, ali mu pomažu neki veoma fini ljudi. Nakaze iz cirkusa, recimo. I jedan usamljeni dečak po imenu Franc Kafka. Viktor preuzima odgovornost za druge, kao i Rahela, pa i ostali glavni likovi. Zato tako brzo od dece postaju ljudi.

Dečaci se u romanu povremeno igraju loptom. U pitanju je složen sport, koji podrazumeva i pentranje po krovovima i posebnu komunikaciju zvižducima. Da li je vam je ideja došla na osnovu nekog realnog događaja ili igre ili je sve plod mašte?

Skoro u potpunosti je plod mašte sem jednog davnog sećanja. Naime, jednom davno sam se kao klinac peo na krov dedine kuće da bih oslobodio loptu koja je upala upravo u dimnjak.

Vaše čitaoce očekuje jurnjava po Pragu, beg od jednog opasnog tajnog društva i traganje za grupom trgovaca ljudima po Evropi. Šta biste kao avanturista mogli da im date kao savet kad bi se zatekli u toj situaciji?

Kad vam neko ko vas juri vikne: „Mali, stani, bolje bi ti bilo!“ ili: „Mala, stoj!“, nipošto nemojte stati. A to što vam viču znak je da ne mogu da vas stignu, što je dobro.

I, za kraj, imate li neku poruku za naše čitaoce?

Dragi mladi ljudi, kupite ovu knjigu. Zamolite roditelje da vam je kupe. Kad vas pitaju zašto baš nju, servirajte im priču da je u pitanju buduća lektira. Neće vas odbiti – ne pitajte kako znam.