Emil Zola

O autoru

Emil Zola (Emile Zola) rodio se 1840. u Parizu, odakle se već 1843. s roditeljima seli u Eks-an-Provans. Godine 1858. napušta Eks-an-Provans i nastanjuje se u Parizu, gde nastavlja gimnazijsko školovanje i dva puta pada na maturi. I pored neuspeha u školi, Zola veoma mnogo čita, naročito francuske romantičare kojima se tada divi.

U prestonici živi boemski i u velikom siromaštvu i piše stihove. Prvo ozbiljno nameštenje te iste godine dobija u izdavačkoj kući Ašet (Hachette), kao trgovački pomoćnik, a zatim biva unapređen u šefa odeljenja za reklame i upoznaje svet izdavaštva i štampe. Posle prvih ljubavnih iskustava, godine 1864. upoznaje Aleksandrinu Mele (Alexandrine Meley), s kojom otpočinje ljubavnu vezu i zajednički život. Godine 1866. napušta Ašet i u potpunosti se posvećuje književnom i novinarskom radu. Već u tim prvim godinama života u Parizu druži se s nekima od kasnije slavnih slikara, kao što su Pisaro i Eduar Mane, a počinje da se bavi i likovnom kritikom, u kojoj se zalaže za novo slikarstvo protiv vladajućeg akademizma. Iz tog doba čuven je Maneov portret Zole na kome se u pozadini vidi i Maneova Olimpija.

Još od 1868. Zola planira da napiše jedan romaneskni ciklus koji će dobiti naziv Rugon-Makari (s podnaslovom: Prirodna i društvena istorija jedne porodice u doba Drugog carstva) po dvema porodicama čiji članovi će biti glavni likovi budućih romana. Pisac pravi svoje nacrte, detaljan plan i rodoslovno stablo porodice, a prvi tom ovog ciklusa, pod nazivom Uspon Rugonovih, počinje da izlazi u nastavcima 1870, ali njegovo izlaženje prekida Francusko-pruski rat.

Po završetku rata pisac se vraća u Pariz i izdaje Uspon Rugonovih (1871). Za tim prvim romanom nižu se, gotovo iz godine u godinu Kaljuga (1872), Trbuh Pariza (1873), Osvajanje Plasana (1874), Greh opata Murea (1875), Njegova Ekselencija Ežen Rugon (1876), Trovačnica (1877), Stranica ljubavi (1878), Nana (1880). Romani Trovačnica Nana nesumnjivo predstavljaju prekretnicu u Zolinom stvaralaštvu: uspeh koji doživljavaju, praćen skandalima, Zoli donosi slavu i novac, kao i uvažavanje nekih značajnijih pisaca njegovog doba.

Pisac se u to vreme sprijateljuje s Dodeom i Edmonom Gonkurom, a Flobera smatra svojim učiteljem i velikim uzorom. Osamdesete godine XIX veka donose i neke gubitke: Zolu će duboko potresti prvo smrt njegovog učitelja Flobera, zatim smrt njegove majke (obe 1880). No on i dalje neumorno radi, izdaje studije: Eksperimentalni roman (1880), Naturalizam u pozorištu (1881), Romanopisci naturalisti (1881). Istovremeno nastavlja s objavljivanjem romana iz ciklusa Rugon-Makari i do 1893. izlaze redom, iz godine u godinu, U ključalom loncu (1882), Kod Ženskog raja (1883), Radost života (1884), Žerminal (1885), Delo (1886), Zemlja (1887), San (1888), Čovek zver (1890), Novac (1891), Slom (1892) i poslednji tom Doktor Paskal (1893). Posebno značajan datum predstavlja izlazak Žerminala, romana o mukotrpnom životu rudara i njihovom velikom štrajku na severu Francuske. Ovaj roman Zolu je definitivno učinio „radničkim“ piscem.

Posebno poglavlje u Zolinom životu predstavlja njegovo učešće u kampanji za reviziju Drajfusovog procesa, poznatijeg kao „afera Drajfus“. Iako je Drajfus osuđen za izdaju vojne tajne još 1894, Zola se u borbu za njegovo oslobođenje uključuje od 1897. godine. Zbog čuvenog pisma Optužujem (J’accuse) iz 1898, upućenog tadašnjem francuskom predsedniku Feliksu Foru (Felix Faure) i objavljenog u dnevnom listu Oror (L’Aurore), osuđen je na godinu dana zatvora i na novčanu kaznu, a gubi i Legiju časti koju je prethodno dobio (1888). Kako bi izbegao zatvor, zapućuje se u egzil i nešto manje od godinu dana provodi u Engleskoj. Kako je Drajfus oslobođen 1899, Zola se vraća u Francusku i nastavlja s radom sve do smrti. Umire iznenada, u svojoj pariskoj kući, u nerazjašnjenim okolnostima, od gušenja monoksidom, 29. septembra 1902.

Zola je u dva navrata bio predsednik Udruženja književnika Francuske, ali nikada nije postao akademik iako se kandidovao čak devetnaest puta. Nekoliko godina posle Zoline smrti njegov pepeo prenet je u Panteon (1908), čime mu je Francuska odala vrhunsku počast kao književniku i kao neumornom borcu za pravdu.