Gec i Majer

Kratki roman Gec i Majer pripovjedačkog velemajstora Davida Albaharija u izvornom se izdanju pojavio prije okruglih dvadeset godina te od tada, sasvim opravdano, nepodijeljeno plijeni pažnju publike kao i kritike. Opsegom neveliko, bez paragrafa i drugih cezura, u jednom neprekinutom, monolitnom bloku ispisano djelo istovremeno je slojevita analiza nekih od središnjih problemskih žarišta suvremene Europe: pitanja krivnje i odgovornosti, kolektiva i individue, pamćenja i zaborava i, na kraju, apstraktnog dobra i onog sasvim opipljivog “banalnog zla“, kao i njihova uspjela umjetnička sinteza. Albaharijeva je stilistika kirurški precizna, imažistički čista – upravo kao i vivisekcija odavno poviješću zatrovanog, ali još uvijek živoga malignog tkiva. Gec i Majer portretirani su tako kao bezlični izvršitelji (oni su čak i međusobno posve zamjenjivi!), oni pišu ljubavna pisma svojim suprugama kad se smrači u Njemačku i dijele bombone logoraškoj djeci, bivajući u isti mah odgovornima za paradigmatsko moderno zlo: njihovi likovi mogli su biti izvedeni izravno iz promišljanja Hannah Arendt. Ni pozicija pripovjedača, nasljednika, preživjeloga – onoga koji može i mora svjedočiti – nipošto nije neproblematična: krivnja svjedočenja i nemogućnost da se užas pojmi u punom opsegu dovode ga do ruba samoubojstva. To je svjedočenje, makar i kao fikcionalna rekonstrukcija, usprkos svemu za njega nužno: na njemu je “da prospe seme pamćenja među učenicima (…), da spreči razvoj korova zaborava“. David Albahari rođen je 1948. godine u Peći. Knjige priča: Porodično vreme (1973), Obične priče (1978), Opis smrti (1982, Andrićeva nagrada), Fras u šupi (1984), Jednostavnost (1988) i Pelerina (1993, Nagrada Stanislav Vinaver), Izabrane priče (1994), Neobične priče (1999, 2002) i Drugi jezik (2003). Romani: Sudija Dimitrijević (1978), Cink (1988), Kratka knjiga (1993), Snežni čovek (1995), Mamac (1996, NIN-ova nagrada za roman godine, Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu), Mrak (1997), Gec i Majer (1998), Svetski putnik (2001), Pijavice (2006), Ludvig (2007) i Brat (2008). Knjige eseja: Prepisivanje sveta (1997) i Teret (2004). Izabrana djela Davida Albaharija u deset knjiga objavljena su tijekom 1996. i 1997. godine. Knjige Davida Albaharija prevedene su na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski, hebrejski, mađarski, grčki, danski, albanski, slovački, esperanto i poljski jezik. Od 1993. godine autor je Vremena knjige, a od oktobra 1996. Stubova kulture. Živi u Calgaryju. Kamion je bio marke Zaurer, petotonac sa sandučastom karoserijom, visokom 1,7 metara i dugom 5,8 metara, koja se hermetički zatvarala. U početku, Gestapo je koristio manje kamione, ali beogradski Zaurer je pripadao drugoj seriji, usavršenijoj: u njih je, naime, prema izjavama svedoka, moglo da stane i svih sto ljudi. Na osnovu tog podatka može se izvesti jednostavna računica i utvrditi da je za prevoz pet hiljada duša bilo neophodno napraviti najmanje pedeset vožnji. U tim vožnjama, duše su doista postajale duše, ali ne više u ljudskom obličju. Gec i Majer su bez sumnje znali šta se događa u stražnjem delu, ali izvesno je da to ne bi nikada tako opisali. Ljudi koje oni voze uopšte nemaju dušu, pa to je bar dobro poznato! Oni nisu ništa drugo do buđ na licu sveta! I tako, iz dana u dan, oni ponavljaju svoj uhodani postupak.