Satori u crvenoj četvrti

Satori u crvenoj četvrti, u gradu, u Gradiški, u zatvoru, u Dalmaciji, ili nekim slučajem u nama, može značiti prosvjetljenje, razumijevanje, može pripadati drugim jezicima, ali s pravom to prisvajamo i čitamo kao svoje. Mogli smo nestati „nečujno kao u nekom metafizičkom zagrljaju“ (Ruskamen) – ali nismo. Upravo smo to što jesmo dok čitamo i pišemo! I tu je mogući početak čitanja Šodanove poezije: riječ je, ipak, o ljubavi i strasti, zavičaju i zaleđu, o slobodi kojoj tek tražimo i dajemo nepouzdana i prolazna imena. Utješno i radosno, za početak i kraj, sa sobom i s drugima, baš kao što se putuje u tramvaju „iz nigdine“ na susret koji je izvjestan i moguć, koji nam se dogodio, koji će se dogoditi. Ali treba ga ponoviti. Počinje i ponavlja se. Ne završava.