Živi s bolešću, može se!

Aleksandar Stanković za hrvatski Telegram o novoj prijelomnoj knjizi, u kojoj donosi priče ljudi koji se bore s depresijom.

Nakon što je prije dvije godine knjigom „Iz svoje kože: Život s depresijom“ ogolio vlastitu borbu s depresijom i progovorio o jednoj od najčešće prešućivanih tema u društvu, Aleksandar Stanković sada se vraća s nastavkom – „F32: Živeti s depresijom iz dana u dan“. Ovaj svojevrsni postskriptum autorovoj osobnoj priči otvara prostor drugima: čitateljima koji su u njegovoj ispovijesti prepoznali vlastite rane, ali i potrebu da ih napokon podijele.

U prvom dijelu Stanković bilježi reakcije i susrete koje je potaknula knjiga „Iz svoje kože“, dok u drugom donosi niz tuđih svjedočanstava – priča ljudi obilježenih istom dijagnozom, F32, oznakom za depresivnu epizodu koja, jednom upisana u karton, zauvijek ostaje dio identiteta.

Iako prožeta težinom bolesti, „F32“ nije knjiga bez nade. Naprotiv – ona svjedoči o mogućnosti oporavka, razumijevanja i smisla, o snazi iskrenosti i dijeljenja, ali i o važnosti razgovora koji liječi.

Objavom knjige „Iz svoje kože“ Vaša privatna stvar postala je zajednička društvena tema. Smanjuju li se predrasude o depresiji u Hrvatskoj?

I dalje dosta ljudi ne zna što je depresija i tu melodiju ne prepoznaju mnogi. Naravno, ljudi jesu sve obrazovaniji i informiraniji, ali s obzirom na to koliko je depresija prisutna i koliko galopira, ne postoji šira opća svijest o kakvoj se bolesti radi. Sve manje je predrasuda, ali i dalje ćete često čuti da ljudi miješaju loše raspoloženje s jedne strane, i depresiju kao ozbiljnu bolest s druge.

U novoj knjizi pišete o mnogima koji su Vam se javili nakon knjige „Iz svoje kože“. Je li Vas njihov broj iznenadio?

Moje iskustvo nakon objavljene knjige govori da su depresivci svuda oko nas. Jako puno ima kliničke depresije i anksioznosti. To je moderna bolest s kojom se ljudi bore kako znaju i umiju. Neki šute i trpe. Neki piju i trpe. Neki se drogiraju i trpe. Neki odu liječniku i izliječe se, a neki dignu ruku na sebe. Tako to ide s depresijom. U knjizi dobrim dijelom pišem i o slučajevima koje sam čuo putem, koje su mi povjeravali drugi ljudi pa sam ih zapisivao, malo literarizirao i stavio u knjigu. U tom dijelu to je neka kolektivna ispovijed. Pokušao sam opisati što više nijansi te bolesti.

Čini se da su Vam susreti s čitateljima otvorili novu dimenziju smisla, da budemo malo patetični?

Nisam znao kako će se percepcija prve knjige odraziti na mene. Hoće li me te silne nesretne sudbine, ta mnogobrojna svjedočanstva ljudi koji imaju ozbiljnih psihičkih problema uznemiravati, hoće li me činiti anksioznim, tužnim. Ne, nije se to dogodilo. Ljudi najčešće imaju potrebe ispričati svoje sudbine, ali u većini slučajeva ne traže nikakva čarobna rješenja, ne traže od mene da im pomognem već im je dovoljno samo što su se izjadali. U toj ulozi se sasvim dobro snalazim. Za nešto drugo nisam educiran. Tu su liječnici i psiholozi da im pomognu. To svima uvijek naglašavam.

Knjigom odzvanja osjećaj bespomoćnosti, ali ipak i nade.

Moraš biti tužan da bi mogao biti sretan. Nisam to ja izmislio, to je tako. Neodvojivo je jedno od drugog. Ne znam, kroz vlastiti primjer borbe s depresijom pokušavam dati nadu drugim ljudima koji su u sličnoj situaciji da se vrijedi boriti i da 80 posto ljudi kada potraže medicinsku pomoć, a imaju dijagnozu kliničke depresije, može dobro živjeti s tom bolešću. Živi s bolešću, može se! To je moja poruka.

Dakle, čitanje tuđih priča kao prvi korak prema vlastitom iscjeljenju?

Pa, čitanje je dobro za terapiju. Svekoliku. Ako si bolestan, dobro će ti doći da vidiš da nisi jedini, ako ništa ne znaš dobro će ti doći da se upoznaš s đavlom. Dobro je i za onog koji piše jer mu se čini da radi nešto korisno. Čitanje je dobro kako god okreneš, pa i čitanje knjige poput moje.

Koliko je teško prihvatiti dijagnozu depresije? Je li Vama javna objava pomogla u nošenju s time?

U mom slučaju, to je tako. Nosim je kao orden, ali to sam ja. Ljudi najčešće skrivaju dijagnozu jer se srame bolesti. I to je razumljivo. Mogu imati problema u obitelji, kod prijatelja pa sve do posla i normalno je da ta šifra F32 nije nešto s čim bi se čovjek hvalio. Naslov knjige je „F32“ upravo zato da bi se što više govorilo o toj „sramnoj“, međunarodnoj šifri za depresiju koje mnogi skrivaju u svojim zdravstvenim kartonima.

Što je u stvari gore: sama depresija ili društvena nelagoda čim progovorimo o depresiji?

Meni je sama bolest bila puno gora. Ona ti mijenja svijest i u tim trenucima nije se lako snaći u životu. Najgore je kada te u takvim stanjima uhvati sram zbog bolesti i nerazumijevanje okoline, problemi u obitelji. To zna biti pakao. Srećom ga nisam prošao. Imao sam podršku obitelji i prijatelja.

Ali ipak, bilo je vrlo hrabro objaviti vlastitu krhkost.

Budimo pošteni. Zbog svog javnog statusa sam ipak u povlaštenoj poziciji. Meni se neće ništa dogoditi zbog priznanja bolesti, neću dobiti otkaz, prijatelji neće prelaziti na drugu stranu ceste kad me vide. Puno je teže ljudima u manjim sredinama. Oni imaju ogromnu stigmu i divim im se kako se moraju nositi s bolešću. Ako im javni razgovor koji potičemo o ovoj temi ikako može pomoći, zadovoljan sam.

Nakon knjige „Iz svoje kože“, više niste samo novinar i autor, televizijsko lice. Postali ste lice depresije u javnom prostoru.

Tu sada dolazimo do izvjesnog problema. A taj je da ja postajem „maneken za depresiju“, što mi nikako nije cilj. Ima puno ljudi koji imaju sudbinu puno težu od moje, ne mogu ustati iz kreveta i jedva preživljavaju dan, a njih nitko ne vidi. Svjestan sam toga. Pokušavam upozoriti da ima različitih oblika depresije i da trebamo nekako pomoći ljudima koji to ne mogu sami sebi. Kako? Empatijom, razumijevanjem, savjetom da posjete liječnika i potraže pomoć.

Da, bilo je i negativnih komentara na Vaše medijske istupe o depresiji.

Razgovor o depresiji može imati i negativnu konotaciju. Kada Stanković i neki drugi poznati stalno govore o depresiji, može se pomisliti da se radi o nekom pomodnom hiru, dokonom zanovijetanju ljudi kojima nikada dosta pažnje, ali kamo sreće da je to tako. Tada bi se sve zadržalo na nas nekoliko „egomanijaka“ i ne bi bilo epidemije, ali brojke govore suprotno. Inače, obećavam da ću se nakon izlaska knjige truditi da ne iskačem iz svake paštete kada se govori o depresiji.

Koja Vas je takva reakcija najviše pogodila?

Zašutio sam, na primjer, kada sam prije tjedan dana vidio da su u jednim tjednim novinama napisali da svoju depresiju liječim tako što pozivam goste koji su rođeni iz čina ratnog silovanja. Moraš biti teži komad bešćutne budale da bi napisao takvu svinjariju.

Bilo je i smiješnih situacija. Javljali su se ljudi koji su me nagovarali da se okrenem vjeri, odem u samostan ili slično. U najboljoj namjeri, nasmijali su me. Poštujem svačiji izbor, ali mislim da bi me lažno vjerovanje tek uvalilo u psihičke probleme.

Postoji li trenutak u kojem ste požalili što ste počeli pisati knjige o depresiji – ne nužno zbog reakcija drugih, nego zbog suočavanja s vlastitim ranama?

Nisam imao trenutak sloma što sam kopao po nekim svojim traumama, za koje bi se možda moglo ispostaviti da su me odvele na tamnu stranu. Stoik sam u tom pogledu.